Vatrogastvo na tlu Hrvatske
Organizacija vatrogastva u
Hrvatskoj ima svoju pretpovijest koja se temelji
na razvoju ukupne zaštite od požara i
vatrogastva na području Hrvatske.
Već i antički Rim u
razdoblju prije Krista poznavao je organiziranu
protupožarnu zaštitu, koja je najprije djelovala
u postrojbama sastavljenim od robova, čiji je
zadatak bio sprječavanje i gašenje požara u
vilama i na imanjima rimskih patricija.
Organizirano
vatrogastvo na tlu današnje Hrvatske moguće je
pratiti od 35. godine prije Krista, otkako je
Oktavijan počeo osvajati Iliriju pa sve do
propasti Zapadnorimskog carstva.
Usporedo s razvojem
zaštite od požara i vatrogasne organizacije,
Rimljani su unapređivali i preventivne mjere
zaštite koje su bile dijelom urbanističkih i
građevinskih propisa. Organizaciju vatrogasne
službe rimska uprava nastojala je uspostaviti i
u svojim pokrajinama, pa i na području današnje
Hrvatske.
Značajan napredak u
organiziranoj vatrogasnoj službi u starom Rimu
bilježi se u doba rimskog cara Augusta (63.
godina pr. Kr. Do 14. godine nove ere). Tada je
August organizirao moćne vatrogasne postrojbe
koje su se sastojale od sedam kohorti, što
odgovara jačini sedam bojnih vatrogasaca.
Podređeni jednom zapovjedniku, vatrogasci su
bili stacionirani u pojedinim dijelovima grada u
vatrogasnim vojarnama zvanim castra. Osnovna
rimska vatrogasna postrojba poznavala je već i
podjelu vatrogasaca po dužnostima.
Istodobno su i rimski
obrtnici organizirali radi vlastite obrane od
požara, osnivanjem po djelatnostima i od svojih
ljudi, udruženja dobrovoljnih vatrogasaca na
cehovskoj osnovi.
Prvi dobrovoljni cehovski
vatrogasci bili su kovači, zlatari i drugi koji
se u svojoj djelatnosti služe vatrom –
ognjištem. Smatralo se da će u njih lakše
buknuti požar nego, primjerice, u krojača.
Dobrovoljno vatrogastvo Rima
sačinjavala su četiri ceha (“collegium”): fabri
(kovači, kamenoklesari, metalci), centonariji
(krojači, tekstilci, kožari), dendrofori
(tesari, kolari i druge drvne struke), tignariji
(zidari i svi ostali u svezi s gradnjom kuća).
Na čelu je bila društvena uprava s jednim od
majstora (“magister”), a operativno-
zapovjedničku djelatnost obnašao je “prefekt”.
Prefekt je imao u svojim rukama
cjelokupno tehničko rukovodstvo kako na
požarištu, tako i kod izvođenja vježbi te je
imao ista ovlaštenja kao i praefektus vigilium
kod zvaničnih vatrogasaca.
Takvo dobrovoljno vatrogastvo
bilo je najrazvijenije tijekom II. i III.
stoljeća, jer su tadašnji vladari pridavali
veliku važnost toj organizaciji za mjesto i
okolicu, te im povjeravali vršenje te službe u
manjim mjestima. To potvrđuje i odluka cara
Konstantina iz 315. godine u kojoj između
ostaloga, stoji: “dentrofori u svim mjestima
gdje djeluju, moraju se udružiti sa centonarima
i fabrima, jer je nužno da se čim više ojačaju.”
Služba obrane od požara bila je
organizirana i po ostalim rimskim gradovima, pa
i na tlu današnje Hrvatske. Dobrovoljni
vatrogasci u ono doba bili su u Osijeku, Sisku,
Solinu, Puli, a možda i u Varaždinskim
Toplicama, Sv. Martinu na Muri, Daruvaru i
drugim rimskim mjestima. U Osijeku, a vjerojatno
i u drugim središtima, bilo je i prvo udruženje
– Mursijsko udruženje vatrogasaca sa
zapovjednikom Titom Flavijem Martinom.
Stanovništvo
srednjovjekovnih gradova i naselja nastojalo se
suprotstavljati požarnoj stihiji organizacijom
ljudi za gašenje, preventivnim mjerama za
sprječavanje požara, pa i propisima.
Protupožarne su uredbe određivale način gradnje
kuća, građevinske materijale za pokrivanje
zgrada i potrebnu vatrogasnu opremu za gašenje.
